Svi već znaju ko je Aleksa Simić. Nema potrebe za klasičnim predstavljanjem, jer ako ste makar jednom izgovorili „halomilice” u glavi s određenom intonacijom, znate sve što treba, ili bar mislite da znate. Iza ekrana, sarkazma i precizno dozirane duhovitosti krije se um koji razmišlja, analizira, preispituje. I dok se mnogi trude da budu zanimljivi, Aleksa Simić to jednostavno jeste. On ne prodaje glupe fore, već deli uvide, često kroz šalu. A ono što ga izdvaja? Iskrenost bez patetike, lucidnost bez potrebe da impresionira. U nastavku sledi desetak pitanja na koja je odgovorio baš kao što biste i očekivali. Ili možda baš suprotno.
Zašto je dobro biti „ja”?
Halomilice, zašto je dobro biti Aleksa? Mislim da je ovo jako subjektivno, i da nekome moje dobro, nije dobro i obrnuto. Smatram da svako treba da poseduje to „dobro je biti ja”. Da ne filozofiram puno: dobro je biti ja jer sam naučio i učim i osvešćujem „dobro ja”.
Kakvu kafu piješ?
Isključivo gorku, ni zrno šećera ne mogu da zamislim u crnoj kafi. Kafa je za mene espreso sa aparata ili turska kafa. Sve ostalo je šejk sa ukusom kafe ili mleko sa kafom.
Kako pronalaziš i čuvaš mir?
Mir češće nađem u nemiru i to je ono što čudi i mene dan-danas i ljude oko mene. Više puta sam rekao da je, na primer, žurka za mene meditacija i odmor, i stvarno tako mislim i osećam. Pored toga, jako volim da meditiram i odlučujem koje misli ću da prihvatim, koje ne. Mir čuvam i gradim uz pomoć psihoterapije na koju idem skoro tri godine.
Šta je za tebe sloboda?
Za mene je sloboda prvenstveno sloboda u samom sebi. Biti slobodan da prihvatiš ono što je u tebi od strane samog sebe. A onda i biti slobodan da to kažeš, pokažeš i slično tome.
Šta bi voleo da ljudi znaju o tebi?
Voleo bih da znaju da bih sve odbio i otkazao u svom životu da dobijem ulogu u nekom filmu/seriji ili u žiriju nekog TV šoua.
Koja je poslednja knjiga koju si pročitao?
Čovek sa Albajsina Sergeja Fabera.
Koju pesmu biraš na karaokama?
Ne volim karaoke. Krindž su mi, ne znam što. Kao da ne postoji onaj dobar sistem karaoka, nekako instrumental je uvek loš. Bar ja ne volim. Ali ako moram: Rihanna – Umbrella.
U kom gradu bi voleo sada da šetaš?
Honoluluu.
U Beogradu…
Sam otkrio i otkrivam sebe i svet oko sebe.
Pitanje koje bi postavio sam sebi?
Kako je i koliko je psihički teško pustiti na slobodu i srce i mozak i igrati u njihovom ritmu?