The A-List / Edicija 48
Prozor
Postoje reči koje ne označavaju samo predmet, već način gledanja. „Prozor“ je jedna od njih. On nije tek otvor u zidu, već tačka pregovora između unutrašnjeg i spoljašnjeg sveta, mesto na kome se stvarnost filtrira, kadrira i pripitomljava. Kroz prozor ne vidimo svet onakav kakav jeste, već onakav kakav nam je dopušten — uokviren, selektovan, često i udaljen taman koliko treba da ostane podnošljiv.
U tom smislu, prozor je uvek i granica i mogućnost. On istovremeno štiti i provocira: dozvoljava pogled, ali ne i dodir; nudi prisustvo bez potpunog učestvovanja. U njemu postoji blaga tenzija između želje da se izađe i potrebe da se ostane. Zato su prozori mesta projekcije — na njima zamišljamo živote koje ne živimo, gradove koje ne poznajemo, verzije sebe koje tek naslućujemo. Svaki pogled kroz prozor je, na neki način, i pogled ka alternativi.
Savremeni svet je tu metaforu dodatno umnožio. Ekrani koje svakodnevno koristimo često nazivamo upravo — prozorima. Otvaramo ih, zatvaramo, premeštamo, ne razmišljajući previše o tome koliko se naš odnos prema stvarnosti promenio. Više ne stojimo ispred jednog prozora, već živimo u mreži njih, stalno prebacujući pažnju sa jednog okvira na drugi. Ipak, suština ostaje ista: uvek smo negde između — između posmatranja i učestvovanja, između distance i želje za bliskošću.








