Ovogodišnja dodela Oskara nije bila samo parada pobednika, već i vrlo jasan portret trenutka u kom se danas nalazi američka filmska industrija. To je bilo veče u kom se nije slavila samo jedna vrsta filma, niti jedna jedina ideja prestiža, već sudar više poetika, ukusa i industrijskih interesa: između velikog autorskog filma i studijskog spektakla, između kampanjski nezaustavljivih favorita i onih naslova koji su delovali kao mogući preokret u poslednjem času. Upravo zato su Oskari ove godine bili zanimljiviji nego što se možda na prvi pogled čini: ne kao veče potpunih šokova, već kao veče vrlo pažljivo raspoređenih pobeda.
Kada se skloni crveni tepih, ceremonijal i uobičajena holivudska samohipnoza o važnosti same industrije, ostaje jedno važnije pitanje: šta nam je Akademija zapravo rekla svojim izborima? Odgovor je, čini se, prilično jasan. Nije želela da sve uloži u jedan film i jednu priču, nego da raspodeli legitimitet. Da prizna veliki autorski uspeh, da nagradi glumačku zvezdu koja je konačno dobila „ozbiljnu“ institucionalnu potvrdu, da ostavi mesta za istorijske trenutke, ali i da glavnu nagradu ipak dodeli filmu koji deluje kao zaokružen, reprezentativan primer prestižnog američkog filma.
Ko je pobedio očekivano
Najveći pobednik večeri bio je film „One Battle After Another“, koji je osvojio šest Oskara, uključujući nagrade za najbolji film i najbolju režiju za Pola Tomasa Andersona. Uz to je poneo i priznanja za adaptirani scenario, montažu, sporednog glumca i novu kategoriju najbolji kasting, što jasno pokazuje da je Akademija taj film doživela kao najkompletniji paket večeri — ne nužno kao najglasniji, ali kao najstabilniji i najzaokruženiji.
To je, u neku ruku, i očekivana pobeda. Ne zato što je trka bila bez napetosti, već zato što ovakvi filmovi često imaju poslednju reč kada se glasovi saberu: filmovi koji spajaju autorski potpis, ozbiljnu temu, zanatsku preciznost i dovoljno široku podršku unutar Akademije. Andersonova pobeda za režiju deluje i kao nagrada za konkretan film i kao zakašnjelo priznanje jednom od ključnih američkih autora savremenog filma. Godinama je bio figura ogromnog ugleda, ali bez oskarovske potvrde na vrhu; sada je Akademija očigledno odlučila da to ispravi.
Još jedan očekivan trijumf bila je pobeda Džesi Bakli za najbolju glumicu u filmu „Hamnet“. Njen nastup je tokom cele sezone nagrada figurirao kao najstabilniji i najubedljiviji u toj kategoriji, pa je Oskar više delovao kao završna potvrda već uspostavljenog konsenzusa nego kao iznenađenje. Time je Bakli osvojila svoj prvi Oskar i postala prva Irkinja koja je odnela nagradu za glavnu žensku ulogu, što je pobedi dalo i dodatnu istorijsku težinu.
Gde je bilo prostora za iznenađenje
Ako je večeras postojao film o kome se najviše govorilo kao o potencijalnom centru cele sezone, to je bio „Sinners“. Ušao je u trku sa rekordnih 16 nominacija, što je samo po sebi stvorilo očekivanje da bi mogao da dominira i u završnici. Međutim, iako je osvojio četiri veoma važne nagrade — uključujući najboljeg glumca za Majkla B. Džordana, originalni scenario, originalnu muziku i kameru — nije uspeo da osvoji i glavnu nagradu večeri. Upravo je tu možda i najzanimljivija linija između očekivanog i neočekivanog: film je bio dovoljno jak da ostane centralna tema večeri, ali ne i film kome je Akademija želela da poveri završni pečat prestiža.
To nije potpuni šok, ali jeste signal. Akademija je očigledno želela da prizna energiju, ambiciju i kulturnu težinu filma „Sinners“, ali je u finalnom izboru ipak dala prednost filmu koji deluje „oskarovskije“ u klasičnom smislu — filmu čiji se kvalitet može braniti i kao umetnički i kao institucionalni izbor. Drugim rečima, „Sinners“ je dobio status filma o kome će se pričati, dok je „One Battle After Another“ dobio status filma koji ulazi u zvaničnu istoriju.
Glumačke pobede koje nešto znače
Pobeda Majkla B. Džordana za najboljeg glumca jedna je od onih nagrada koje imaju dvostruku težinu. S jedne strane, ona nagrađuje veoma zahtevan nastup u kom tumači dve uloge, dakle izvedbu koja je i glumački i tehnički impresivna. S druge strane, to je i trenutak kada je jedna velika filmska zvezda konačno dobila priznanje koje je dugo visilo u vazduhu kao nešto što mu „pripada“, ali još nije bilo formalno potvrđeno. Džordanova pobeda nije bila potpuno neočekivana, ali je bila dovoljno tesna i dovoljno važna da deluje kao pravi trenutak večeri. Uz to, postao je tek šesti crni glumac koji je osvojio Oskara za glavnu mušku ulogu.
U sporednim kategorijama, Šon Pen je osvojio Oskara za sporednog glumca za „One Battle After Another“, čime je dodatno učvrstio dominaciju tog filma. Istovremeno, Ejmi Medigan je nagrađena za sporednu glumicu u filmu „Weapons“, što je jedna od onih pobeda koje možda nisu najbučnije u medijskom smislu, ali nose težinu glumačke zrelosti i dugog profesionalnog kontinuiteta. Te nagrade su delovale manje kao senzacija, a više kao potvrda starog oskarovskog refleksa: kada Akademija prepozna ulogu kao „veliku“ u klasičnom smislu, ume da bude vrlo dosledna.
Istorijski trenuci i detalji koji ostaju
Jedan od najupečatljivijih trenutaka večeri dogodio se u kategoriji kamera, gde je za film „Sinners“ nagrađena Otomn Durald Arkapo, čime je postala prva žena koja je osvojila Oskara u toj kategoriji. To nije bio samo lep ceremonijalni trenutak, već i važan ispravak jedne gotovo neverovatne istorijske neravnoteže u okviru Akademije. Ponekad jedna tehnička nagrada kaže više o promeni industrije nego pola govora sa bine.
Ceremonija je imala i jedan retko viđen detalj: nerešen rezultat u kategoriji igranog kratkog filma, gde su pobedili i „The Singers“ i „Two People Exchanging Saliva“. Takvi trenuci su na Oskarima retki i zato ostaju upamćeni, jer razbijaju osećaj unapred ispisanog scenarija. U večeri koja je uglavnom delovala kao pažljivo kontrolisana raspodela priznanja, upravo takav momenat uneo je tračak stvarne nepredvidivosti.
Vredi pomenuti i da je „KPop Demon Hunters“ osvojio i najbolji animirani film i najbolju originalnu pesmu, da je „Sentimental Value“ uzeo najbolji međunarodni film, dok je „Frankenstein“ bio uspešan u nizu tehničkih kategorija. Sve to pokazuje da Akademija nastavlja da pokušava da održi ravnotežu između centralnog, prestižnog holivudskog filma i šireg, raznovrsnijeg pojma savremene kinematografije.