Jutarnja sibirska izmaglica mazila je njegov privatni avion. Oktobar 2003. Sletanje na najseverniji ruski aerodrom u Novosibirsku planirano je za dopunu goriva na daljem ka Istoku. Neprijatnu tišinu u avionu prekinuo je glas Kontrolnog tornja: „Izabrani ste za nasumičnu kontrolu putnika i prtljaga, molimo da se uputite ka hangaru 5“.
Sve je zvučalo rutinski ali dobro znajući kakve su trenutne okolnosti osetio je određenu nelagodu. Tri carinska službenika su ušla u avion i izvršili kontrolu u trajanju od nekih petnaestak minuta. Kad su izašli osetio je kako je tenzija spala. Međutim, par minuta nakon toga u avion ulaze pet agenta FSB-a sa automatskim puškama i saopštavaju mu da je uhapšen.
Miša, kako su ga prijatelji zvali. Mihail Borisovič Kodorkovski, u tom trenutku izvršni direktor i većinski vlasnik druge najveće nafte kompanije na svetu Jukos. Iako je negde ovakav sled događaja mogao da očekuje, potajno se nadao da će razum pobediti. Većina ljudi bliskih ljudi savetovali su ga da napusti zemlju ali on to nije želeo ni da čuje.
Ključna scena ovog priče, čiji je prvi deo okončan njegovim hapšenjem desila se šest meseci ranije. Pred redovan godišnji sastanak predsednika sa Unijom industrijalaca, čiji je Miša bio predsednik, njemu je iz kabineta predsednika poručeno da sačini izveštaj o stanju korupcije u Rusiji.
Svestan je bio da je to klasična lose-lose situacija. Da piše nešto što bi neko želeo da čuje ili da napiše ono što je istina. Da baci pod noge svoj kredibilitet ili da se otvoreno zameri jednom autoritarnom režimu. Svi koju su ga znali nisu imali dilemu šta će da učini.
Sastanak predsednika sa Unijom industrijalaca prenošen je uživo na televiziji. Kad mu je data reč, Miša je počeo. „Korupcija godišnje košta privredu Rusije oko 30 milijardi dolara“. Svaka sledeća reč pretvarala se u grč na inače pokeraškom licu predsednika nenaviknutog na drugačije mišljenje.
Miša se nije uklapao u profil autentičnog disidenta. Iako su mu roditelji bili antikomunisti, na njega nisu prenosili svoje političke stavove. Odrastao je vaspitan po normama sistema u kom su živeli. Brzo se pokazalo da će ga njegova ambicija, u kombinaciji sa oštrim intelektom neminovno izdići van okvira prosečnosti.
Grabio je za prilikama i koristio sve mogućnosti koji je centralizovan, ali u biti truo privredni sistem pružao. Činilo se da svakim potezom postaje sve moćniji sve to momenta kada uspeva da kupi Jukos, u tom trenutku prezaduženu firmu. Miši novac nije bio ključni drajver, više je na posao gledao kao na igru, set kockica koje je trebalo složiti na najbolji način. Za razliku od ostalih ruskih milionera, nije uživao u jahtama i vilama na francuskoj rivijeri. Izgradio je naselje nadomak Moskve gde su mahom živele njegove kolege iz Jukosa. Vreme su provodili družeći se uz roštilj koji je najćešće on pripremao.
U kom momentu tačno je postao svestan da sistem mora da se menja, manje je bitno. Bitno je da je shvatio da njegova zemlja značajno zaostaje u globalnoj privrednoj utakmici i da centralno kontrolisan sistem u kome ne postoji pluralizam mišljenja onemogućava razvoj slobodne misli a samim tim i inovacija. Krenuo je da ulaže značajna sredstva u razvoj civilnog sektora čime je već počeo da bode oči režimu. Njegov profil oponenta sistema rastao je sve do odsudnog sastanka sa predsednikom na kome je ispalio rafal listine u ledeno srce.
Završna scena. Sudnica. Miša je u kavezu. Samo fali još maska i bio bi Hanibal Lektor. Pokazna vežba za sve ostale sa jasnom porukom ako mogu ovako sa najbogatijim čovekom zamislite kako ćete vi proći. Spisak krivičnih dela koji su se stavljaju na teret je dugačak: utaja poreza, prevara, iznuda i korupcija. Gladni narod ima malo simpatija prema milijarderima. Medijska pešadija je već uradila pripremu terena, sudija je samo snajperom ispalio presudu. 14 godina.
Veliki Nelson Mendela je rekao: „Shvatio sam da hrabrost nije odsustvo straha, već pobeda nad njim“. Miša je bio u poziciji da radi šta god poželi na ovom svetu. Mogao je da ćuti, ali je odlučio je da priča. Mogao je da beži, ali je odlučio da ostane. Izbori koje je pravio skupo su ga koštali. Ali mišljenje nije promenio. I to je hrabrost.