Moram da priznam da ne razumem ovu modenu rodnu kompleksnost. Kad na nekom oglasu za posao vidim He/She/They još uvek mi tu ništa nije jasno. Ali vremenom naučiš da prihvatiš i stvari koje ne razumeš. Na kraju krajeva neko sluša Baju Malog Kninžu.
Elem, ja od tih slova, LGBT, ni ova prva tri ne razumem, u smislu poriva i motiva, ali njih smo već svi negde prihvatili. Ali slovo T je već kontroverzno.
Psihologija identiteta uči nas da je čovek višeslojno biće. Naš identitet čine različiti elementi: ime, porodica, nacionalnost, religija, uverenja, profesija, pol. Neki od tih slojeva društvo vidi kao površinske, dok druge doživljava kao suštinske i temeljne. Ime, recimo, doživljavamo kao etiketu, promena imena retko izaziva uznemirenje okoline. Kada Milan postane Philip, društvo uglavnom klimne glavom i nastavlja dalje. Ime je znak, ali ne i suština.
Danas, na primer, malo ko zna ko je Lu Alsindor. Ali kad kažemo Karim Abdul Džabar svi znaju da je to jedan od najboljih košarkaša svim vremena. Ili Kasijus Klej. Gotovo nepoznato zvuči, dok Muhamed Ali je već svima poznato. To su ljudi koji su promenili svoje ime, uz to i religiju, što je nekada zvučalo šokantno ali danas deluje sasvim prihvatljivo.
Savremeno društvo pokazuje zanimljiv paradoks: pojedincu je dozvoljeno da menja ime gotovo bez ikakvih prepreka, da napusti veru u kojoj je rođen i da prihvati drugu, što je nekada predstavljalo najdublju ličnu transformaciju, dok se promena pola i dalje doživljava kao kontroverza, tabu ili čak pretnja. Ovaj fenomen otvara pitanja ne samo o društvenim normama već i o samoj prirodi ljudskog identiteta, kroz prizmu psihologije i filozofije.
Na pol se još uvek gleda kao na „prirodnu konstantu“, nešto što je utkano u samo biološko i kulturno tkivo čoveka. U tradicionalnim zajednicama, rodne uloge su povezane s očekivanjima, hijerarhijom i simbolima moći.
Sa druge strane, ako ćemo da budemo objektivni, u ispopolnim odnosima uvek jedan partner “glumi” rodnu ulogu koja mu nije biloška. Logika stvari bi dalje ukazivala da je potpuno ispravno omogućiti tim ljudima da usaglase svoju biološku komponentu pola sa onom koju de facto žive u svojim odnosima.
Brojna istraživanja u psihologiji i psihijatriji pokazuju da je rodni identitet duboko ukorenjen deo ličnosti. Kada se unutrašnji osećaj pola i spoljašnje telo ne poklapaju, nastaje stanje poznato kao rodna disforija. Ono izaziva psihološku patnju, anksioznost, depresiju.
Savremena psihoterapija naglašava važnost autentičnostii, biti u skladu sa sobom. Ako je autentičnost ključ mentalnog zdravlja, onda društvo koje osporava pravo pojedincu da promeni pol zapravo doprinosi njegovoj patnji. Time se potvrđuje staro filozofsko pitanje: da li je identitet ono što društvo vidi ili ono što pojedinac oseća?
Francuski filozof Mišel Fuko govorio je o „biomoći“ kao načinu na koji društvo kontroliše tela i ponašanje ljudi. Telo nikada nije neutralno; ono je oblikovano normama, zakonima i očekivanjima. Ako prihvatimo tu perspektivu, onda pol prestaje da bude „prirodna sudbina“ i postaje deo društvenog poretka.
Savremena filozofkinja Džudit Batler otišla je korak dalje, tvrdeći da je rod performativan: ne postoji kao gotova suština, već se stalno iznova stvara kroz govor, ponašanje i norme. Ako je rod performans, onda je mogućnost promene roda ništa drugo do ljudsko pravo da preoblikujemo svoj identitet, baš kao što preoblikujemo veru ili ime.
Ultimatni strah od promena je suštinski ono što čini teškim da se prihvati transrodnost. Pol deluje kao poslednja granica reda. Kad je već sve relativno, ime, vera, nacija , ljudi žele da bar nešto ostane „čvrsto“. U toj potrebi za stabilnošću krije se strah od haosa, strah da će relativizacija pola urušiti društvenu strukturu.
Sve teče sve se menja. Istorija nas uči da vremenom mnogo toga neprihvatljivog postane uobičajeno ili makar irelevantno. Danas su svi elementi ljudskog identiteta postali etikete u vremenu slobodnog izbora. Pol, međutim, ostaje sveta krava društvenih normi. I sigurno je da će jednoga dana i promena pola biti prihvaćena na isti način kao i promena imena ili vere. A do tada društvo mora da odluči da li će braniti svoje mitove ili oslobađati svoje ljude.