Nismo generacija kojoj možete previše da zavidite. Kako, gde, i na kom podneblju, ali pogotovo ovde gde smo sada, odrastali smo u nesvakidašnjim uslovima. No, i van ove, takozvane, države, put kojim je prosečan milenijalac odrastao je svakako neobičan.
Većina se rodila u doba bez interneta, srećnici su imali kompjuter u kući, a već ubrzo, detinjstvo nam je obeležio dial up i .com renesansa koja se nikada nije zaustavila. Ako se okrenemo zapadu, 2008. je započelo ono što znamo danas – nestabilnost, ekonomske krize i neznanje šta nam donosi sutra. Shodno tome, potrošačke navike koje su se od tinejdžerskih/studentskih dana usađivale u nas je da život ne treba da se drži plana. Samim tim, ishitrene odluke koje smo kao generacija donosili, što se tiče pre svega novca, možda nisu bile pametne. Danas pak, usled svih (bolje neimenovati) globalnih i lokalnih događaja, užitke pronalazimo u momentima. Ispijanju skupe kafe, odlasku u luksuzni restoran, a kupovina prve nekretnine postala nam je misaona imenica. Baš zbog toga što su nam globalno onemogućena dugoročna planiranja, okrenuli smo se brzim i luksuznim užitcima.
Milenijalac i luksuz u tranziciji
Za razliku od generacija pre nas, koje su luksuz doživljavale kao krunu postignuća – nešto što se kupuje jednom u životu – nama je luksuz postao sredstvo za beg. I ne nužno beg u materijalno, već u doživljaj. Prvi ozbiljni pokloni samima sebi obično su dolazili posle malih profesionalnih pobeda: nova torba, cipele, naočare za sunce. Bile su to nagrade koje su govorile uspelo je nešto. Taj osećaj da luksuz nije samo stvar, već znak da se pomerilo s mesta, prati nas kroz život.
Danas, međutim, ta logika kupovine se menja. Umorni od beskonačnih klikova, It torbi i estetike koja svima deluje isto, milenijalci traže autentičnost i kvalitet koji traje. Brend više ne kupujemo samo zbog etikete, već zbog zanatske vrednosti, priče i toga koliko će se uklopiti u naš lifestyle. Zato sve više pažnje odlazi na second hand, vintage ili komade koji se izdvajaju. Kupovina prestaje da bude impuls, a postaje lov na nešto retko i posebno.
Tu je i pomak u stavu: više ne kupujemo da bismo samo posedovali, već da bismo uživali. Dobar komad odeće ili aksesoar danas mora da ima funkciju, da se prilagođava našim raspoloženjima, godišnjem dobu i ideji da se ulaganje isplati. U nedostatku garancije za sutra, luksuz je postao dnevni ritual, a ne kolekcija zaključana u garderoberu. Milenijalac uči da se luksuz isplati samo ako donosi vrednost.
Usput, digitalno je promenilo sve. Od načina kako otkrivamo brendove, do toga gde i kada kupujemo. Fizički ritual je zamenio online, ali umor od beskonačne ponude i lažne ekskluzive vraća nas stvarima koje imaju smisla. Umesto slepog praćenja trendova, milenijalci sve češće biraju da investiraju u nešto što će moći da nose godinama – ili da jednog dana, možda, ponovo prodaju. Tako se krug zatvara: luksuz je i dalje status, ali danas je to status koji ima priču.