Sad već davne 1994. godine jedan srednjoškolac napisao je Boston Celticsima pismo, u kome im je izložio svoj plan za dalji razvoj ovog legendarnog tima, uključujući i predlog kog igrača treba da izaberu na draftu te iste godine. Taj srednjoškolac zvao se Sam, i predložio je Celticsima da draftuju Jasona Kidda, koji je po njemu bio najbolji igrač na tom draftu. Nije poznato da li je bilo šta od onog što je Sam napisao bilo epohalno za Boston, ali činjenica je da nisu mogli da izaberu Kidda jer su birali sa devete pozicije, a njega je izabrao tim koji je imao pravo na drugi pik.
Godinu dana kasnije, znači 1995, glavni grad države Oklahoma, Oklahoma Siti, zadesila je dotad nezabeležena tragedija kad je Timothy McVeigh odlučio da svoj bes prema američkom sistemu ispolji tako što je uz pomoć 2.300 kilograma eksploziva digao u vazduh federalnu zgradu u centru grada.
U tom jezivom napadu živote je izgubilo 168 ljudi, uključujući 19 dece, dok je više od 800 bilo ozbiljno povređeno.
Srednjoškolac Sam je nastavio da se bavi košarkom, ali mnogo više ga je zanimala upravljačka strana te priče, za koju je talenat iskazao u sada čuvenom pismu. Započeo je svoju karijeru kao skaut i napredovao vrlo brzo da bi 2007. godine dobio posao generalnog menadžera u NBA ekipi Seattle Supersonics. S tek napunjenih 28 godina bio je drugi najmlađi čovek u istoriji NBA lige na tom mestu.
Već sledeće godine, interes vlasnika franšize Seattle Supersonics za ovim biznisom naglo opada, što je dovelo do prodaje. Novi vlasnici preselili su tim u Oklahoma Siti i dali mu ime Thunder. Tako se Sam preselio u Oklahoma Siti.
Odmah mu je postalo jasno da grad od nešto preko šeststo hiljada stanovnika nije atraktivna destinacija za najveće zvezde lige, i da će svoj tim morati da gradi na drugačiji način. Taj način bio je draftovanje talentovanih igrača koji će se s vremenom razvijati u velike zvezde i sporadičnim trejdovima kada se ukaže prilika.
Iako Oklahomi nisu davane velike šanse, pre svega zbog ograničenja tržišta a samim tim i budžeta, samo četiri godine kasnije Sam je draftujući mlade i talentovane igrače sklopio najmlađi tim koji je stigao do finala NBA lige. Tamo su, međutim, morali da polože koplja pred strašnim Miami Heatom koji je predvodio Lebron James.
Igrači su jedan za drugim odlazili, u potrazi za boljim ugovorima i situacijama, pa je Sam iznova morao da gradi svoj tim, i uspevao je da uvek bude konkurentan.
I tako sve do ove godine, kada je sklopio još jedan šampionski tim, koji je pored toga što je imao najbolji rezultat u regularnom delu, manje-više izgrmeo, kako kažu mladi, kroz plejof Zapadne konferencije plasiravši se u finale NBA lige.
Kažu da su timovi ogledalo generalnog menadžera, pa tako i ovogodišnja ekipa Oklahome liči na Sama. To je tim bez velikih zvezda, ubedljivo najbolji igrač verovatno nije u prvih deset igrača lige, igraju timsku košarku s jakom odbranom gde svako tačno zna svoju ulogu. Jednom rečju – sistem.
Bilo bi neke poetske pravde u tome da, trideset godina nakon što je Oklahoma Siti postao planetarno poznat po jezivom terorističkom napadu, ponovo dođe u žižu svetske javnosti kao dom NBA šampiona. Kao i da trideset jednu godinu nakon što je sa svojih šesnaest godina u tom pismu Bostonu pokazao svoj talenat za upravljanje košarkaškim operacijama, Sam Presti dokaže da je oduvek znao čime želi da se bavi i da ga je taj put odveo na sam vrh. Na kraju krajeva, bila bi to i pobeda malih tržišta i ograničenih budžeta, kao još jedan dokaz da u sportu ogroman uloženi novac nije garancija uspeha.