Da li ste se nekada osetili kao u Matrixu kada otvorite vaše socijalne mreže? “You take the blue pill, the story ends. You wake up in your bed and believe whatever you want to believe. You take the red pill, you stay in Wonderland. And I show you how deep the rabbit hole goes.”
Jedan skrol, i: “O bože, sve su iste”.
Da li smo postali predvidivi? Mozda nam AI ni ne treba da bi prepoznavao i stvarao sadržaj dopadljiv nama, mi ga stvaramo i konzumiramo svaki dan, kao mašine. Sve manje kreativnosti sve više igranja po pravilima. Još jedan skrol, sada vidim Ajfelov toranj, balkon Plaze Athenae, Bellini sofu, Anissa Kermiche vaza je tu, jedna Birkin torba, mini Kelly, Bottega Andiamo, bež, bež, malo crvenih akcenata.
Explore page, skrol, skrol, skrol. Pet skrolova dalje, vidim li isto!?
Gde se izgubila kreativnost influensera koje smo pratili baš zato što su znali više od nas (možda nikada i nisu, avaj, no polazimo od pozitivnog gledišta ovde)? Kako da odaberu novu lampu, iznenade nas nepredvidivim cipelama, iskopaju torbu za koju nismo ni znali da postoji u radnjama.
Jos jedna Miu Miu aktivacija, ista polo majica, novi set pruga. Alaia je izbacila nove baletanke, iste kao proslogodišnje samo manje materijala. Da li kada se nađu sve skupa na jednom mestu budu srećne sto liče jedne na druge ili se nađu u tom čudnom miksu ponosa i stida?
Kada je individualnost postala stvar na koju se gadimo, trčeći da delujemo isto kao jednojajčani blizanci?
U tinejdžerskim godinama, vodimo unutrašnji dijalog – da li da se stopim sa drugima ili budem svoj? Da li želim da budem marginalizovan zbog svoje specifičnosti ili da ipak odradim te ekstenzije, pa kud puklo da puklo.
Kako nam se dogodilo da od identičnosti do bunta i prihvatanja svoje autentičnosti, okrenemo krug za 360 stepeni i vratimo se tamo gde smo bili nekada? Sigurni u jednoličnost.
Objektivno gledano, svaki dobro pozicionirani influenser zna zašto objavljuje određeni sadržaj. Uzmimo za primer mega uspešnu modnu influenserku Leonie Hanne. Ako ste dovoljno uporni i zaludni, skrolovanjem ćete otkriti da sve što kači proteklih par godina je – isto. Ettore Sotssas ogledalo, letovanje u Portofinu, slika ispred Ajfelovog tornja. Beskraj bež autfita (koji su figurativno i metaforički opis nje kao influenserke) – lo and behold, ona ima 4,8 miliona followera. Kako? Kako smo dozvolili da obožavamo jednoličnost? Ista torba druga boja, Celine logo kačket na pet načina, sivi bezlicni enterijeri njenih stanova… ili se pak divimo luksuznom lifestyleu koji i sami priželjujemo da imamo?
Uticaj ili povodljivost?
Da li smo mi, followeri, potvrdili influenserima gde leži uspeh – besomučnim, nepromišljenim lajkovanjem istih stvari? Ili su oni, influenseri, počeli prvi da prodaju uniformisanost kao ključ njihove dominacije? Ovo nije kritika influensera, ovo je kritika društva. Jer kada nemate kome da prodate određeni sadržaj, nema ni potrebe da se stvara. U svetu u kom je potražnja jasna, zašto influenseri ne bi koristili vrlo jednostavne mentalne trikove da dostignu svoj željeni cilj.
Kupovina viralnih luksuznih komada zarad lajka postala je normalizovana stvar u svetu algoritama. Ne ostavljamo prostora ni influenserima, ni nama samima da budemo kreativni. Lajkujete Miu Miu patike – sad želite Miu Miu patike – svi nose Miu Miu patike. Koga briga za drugačiju Dries van Noten verziju. Ne donosi lajkove. Strah od neprihvatanja postala je naša svakodnevica, svaki neočekivani izbor – prilika da ne budemo dovoljno prihvaćeni. Možda Mario Bellini sofa jeste epitom kvalitetnog dizajna, ali definitivno nije jedina.
U toj beskrajnoj petlji ukusa, želja i odobravanja, postaje jasno – ono što vidimo kod njih možda je samo odraz nas samih. Možda su influenseri samo dobar izgovor da ne preispitamo sebe. Lakše je reći da je neko drugi isti, zar ne.